Selma Borić, prelepa, dostojanstvena Žena

"Mnoge generacije i danas, poslije toliko godina, uživaju u hitovima grupe “Bijelo dugme”. Pjesma “Selma”, autorsko djelo pjesnika i humoriste Vlade Dijaka, prenosi se sa koljena na koljeno, sa žurke na žurku…Ove stihove Dijak je posvetio svojoj velikoj ljubavi Selmi Borić-Fundurulja. Zahvaljujući Goranu Bregoviću, pjesma je postala jedan od najvećih jugoslovenskih rok hitova, a 1961. godine je uvrštena i u “Panoramu bosanskohercegovačke poezije”. 

Selma, junakinja hita, danas zajedno sa svojim uspomenama stanuje u Zagrebu. “Opjevan je trenutak mog života, dogadjaj sa sarajevskog novog kolodvora 1949. godine. Za mene je to najdraža, nježna, topla, ljudska riječ, pjesničko sjećanje na jednu divnu mladost”, kaže danas Selma Borić.

Neostvarena ljubavna priča pretočena je i u pozorišni komad, nakon što je Ratko Rozović napisao dramu, jednočinku, pod nazivom “Hotel Majna”. Drama u kojoj je opisan susret izmedu Vlade i Selme odigrana je u Narodnom pozorištu Mostar.

Selma Borić je rođena 1929. godine u Zenici, a nakon završetka Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zaposlila se u Skupštini grada Zagreba. Bavi se i književnošću tako da je objavljivala tekstove u brojnim časopisima.

Kako kaže, mnogo je putovala po svijetu, boravila u Rusiji, Italiji, Austriji, Poljskoj, Njemačkoj, ali nikad nije bila u Parizu, koji je toliko željela vidjeti. Nada se da će barem njena knjiga “Selma putuje u Pariz”, koju će objaviti Zadužbina “Petar Kočić” iz Banje Luke, doživjeti svoju prezentaciju u ovom romantičnom gradu na Seni. Selmu upoznajemo u Zagrebu. I danas voli da se sjeća svoje izgubljene ljubavi i prijateljstva sa članovima grupe “Bijelo dugme”..

NN: Da li možete da se sjetite tog trenutka 1949. godine, koji se zaista dogodio, a koji je Vlado Dijak, zabilježio i pretočio u poeziju?

SELMA: U to vrijeme pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom kada sam odlazila kući srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori: “Selma, ne naginji se kroz prozor”. Tek 1962. godine, otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma “Selma” i tada sam shvatila da je posvećena meni. Kada sam na poslu kasnije pričala o tome, kolege mi nisu vjerovale. Da bih ih uvjerila donijela sam ploču, te sam morala ići na raport kod direktora, jer je to bilo zaista neozbiljno s moje strane. Bila sam oduševljena s tom pjesmom i zaista nisam željela da budem popularna, ali sam smatrala da ukoliko je nešto o tebi napisano onda si živio. S obzirom da je o meni napisana pjesma, osjećam da ću i poslije smrti živjeti.

NN: Kada ste prvi put čuli pjesmu u izvođenju grupe “Bijelo dugme”?

SELMA: Mislim da je to bilo 1975. godine, na njihovom nastupu u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”. Nakon koncerta otišla sam iza bine i rekla momcima iz grupe: “Pa, ja sam ta Selma”. Na početku mi nisu vjerovali, ali su kasnije bili oduševljeni činjenicom da zaista postojim. Onda su počeli izlaziti novinski članci o meni, a gostovala sam i u mnogim TV emisijama…..

NN: Poslije tog rastanka na kolodvoru, da li ste se ponovo sreli sa Vladom i kako je izgledao taj susret?

SELMA: On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, odnosno, današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, on nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je on radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao….. Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila, nekako sam bolovala za njim. On je bio u Sarajevu, a ja u Zagrebu tako da je daljina, ipak, učinila svoje. U to vrijeme sam učila zajedno sa jednim kolegom sa fakulteta za kojeg sam se kasnije i udala, iako nisam bila u njega zaljubljena.

NN: Da li mislite da je tačno ono što se kaže da su velike ljubavi tužne?

SELMA: Nije. Meni je u životu uvijek bilo važno da sam zaljubljena, ali ne i da ostvarim tu ljubav. Zapravo, nikad i nisam ostvarila ljubav, ali kada sam bila zaljubljena, tada sam mogla sve.

NN: Danas, kada pogledate u prošlost, da li Vam je žao što nije bilo drugačije?

SELMA: Jako mi je žao! Svi su mi govorili: “šta će ti Vlado, pa on voli piti”, ali meni to ništa nije smetalo.

Kasnije su me i tješili: “Imaš sreće što nisi ostala sa njim, imala bi ogromne probleme”, ali u sebi sam mislila – možda se on i ne bi toliko dao alkoholu da smo bili zajedno. On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani “Tilava”, gdje smo prvi put zajedno duže sjedjeli. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: “On je sad sretan”, a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj. Novembra 1989. godine u vrijeme kada je Vlado umro bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila.

NN: Kakav je osjećaj biti junakinja jedne popularne pjesme?

SELMA: Zaista ne znam kako je to na mene uticalo. Meni je samo bilo važno da kroz tu pjesmu postojim i trajem, ali istovremeno je to i veoma ugodno. Ne mogu da opišem taj osjećaj kada ste lik jedne toliko popularne pjesme. Žao mi je što niko od članova grupe “Bijelo dugme”, iako imaju žensku djecu, nije svom djetetu dao ime Selma, jer sam se uvijek potajno nadala da će se to dogoditi.

NN: Da li je i na Vaš književni duh, s obzirom da pišete poeziju, uticala ljubav prema Vladi Dijaku?

SELMA: Uvijek sam u sebi nosila taj poriv prema pisanju, to je kod nas porodično. Moj rođak je književnik i pisac Skender Kulenović, tako da sam po toj očevoj liniji naslijedila ljubav prema pisanju. Kada su moje novele objavljene u “Forumu”, bila sam presretna. Mislim da je to najsretniji dan u mom životu, kao da sam dobila krila, to je za mene bio veliki uspjeh. Kasnije je u mostarskom časopisu “Most” objavljena pjesma “Rahelina plava haljina” u kojoj sam opisala prvi susret moje majke i oca, kao i njegovo pismo pred smrt. Ipak, možda je i Vlado podstakao u meni ljubav prema pisanju.

NN: Uskoro će banjolučka Zadužbina “Petar Kočić”, objaviti Vašu zbirku pjesama “Selma putuje u Pariz”. Kako je došlo do te saradnje?

SELMA: Te pjesme sam pisala 1978/79. godine. Imam oko 30 pjesama od kojih su samo dvije objavljene, a prije nekoliko dana sam napisala još jednu. Mislila sam da više nikada neću pisati pjesme, ali sam dobila inspiraciju da napišem “Baršunasti sjaj novembra” koja je nastala u nekom nadahnuću, koje se javilo tokom “Interlibera 2003″, koji je trajao u novembru. Tamo sam otišla radi prijatelja Dragana Marjanovića, koji je nagrađen “Kočićevim perom” za roman “Lijanov san”. Sve što se dešavalo tada na sajmu ponovo me vratilo u prošlost i osjetila sam da pripadam svijetu književnosti. Ono što je na mene tada ostavilo veliki uticaj bilo je to što sam zapazila veliki broj mladih ljudi koji su dolazili na štand Zadužbine i bili su veoma zainteresovani iako su u pitanju knjige na ćirilici. Smatram da smo mi zapravo tri naroda, koji se u suštini jako volimo i nikada mi nije bilo jasno da neko ne zna ćirilicu, dok ja ne pravim razliku i oba pisma čitam kao da su jedno. Susret sa tim ljudima na sajmu me nekako obogatio i dao mi nadu da nije sve tako crno u životu, da, ipak, postoje nekakve perspektive i da ljudi ne smiju živjeti u mržnji, već da se moraju voljeti i iz života izvlačiti samo ono što je lijepo. Tada se rodila ta ideja da Zadužbina “Petar Kočić” iz Banje Luke objavi moju knjigu pjesama. Sve to mi je vratilo nadu da, ipak, vrijedi živjeti i izvući iz sebe ono što je najbolje. Nastojaću da sve svoje vrijeme posvetim pisanju, ali mislim da će ovo, ipak, biti moja posljednja pjesma.

Tanja Gatarić,  Nezavisne novine

Za sve one koji nisu gledali Selmu Borić, u emisiji "8. kat" Daniele Trbojević, na HRT, evo linka i čik da pogledate a da vam ne zasuze oči...